BIRAJTE PO KATEGORIJAMA
Naše prodavnice
Klub 5*
0
0,00 din.
Losd fsdf sd
Vaša korpa je trenutno prazna.

Kako se završavaju pandemije

Pojava infektivnih bolesti se može završiti na više načina, kažu istoričari. Ali za koga se one okončavaju, i ko o tome odlučuje?

Jedna bolest koja se zapravo okončala

Među bolestima koje su doživele medicinski kraj su velike boginje. Ali one su izuzetak iz nekoliko razloga: Postoji efikasna vakcina, koja pruža doživotni imunitet; virus, variola major, nema domaćina među životinjama, pa eliminacija bolesti među ljudima znači potpunu eliminaciju; i njeni simptomi su toliko neobični da je infekcija očigledna, omogućujući efikasne karantine i praćenje kontakata.

Ali dok su još uvek harale, male boginje su bilo užasne. Epidemija za epidemijom je brisala svetom, makar 3000 godina. Osobe zaražene virusom su dobijale temperaturu, zatim osip koji se pretvarao u gnojem ispunjene mehurove koji su na kraju krastali i otpadali ostavljajući za sobom ožiljke. Bolest je ubijala 3 od 10 žrtava, često posle neverovatne patnje.

1633. godine epidemija među američkim urođenicima „pogađa sve urođeničke zajednice na severoistoku i skoro sigurno olakšava nastanjivanje Engleza u Masačusetsu,“ kaže istoričar sa Harvarda dr. Dejvid S. Džons. Vilijam Bredford, vođa Plimutske kolonije, zapisuje na račun bolesti među američim urođenicima, govoreći kako su puknute pustule (gnojni mehurovi) praktično lepili kožu pacijenta za prostirku na kojoj je ležao samo kako bi bila otkinuta. Bredford piše: „Kada ih okrenu, cela strana bi se odjednom zgulila kakva jeste, i ostali bi u usirenoj krvi, najstrašnije za videti.“

Poslednja osoba koja je zadobila velike boginje prirodnim putem je Ali Maov Malin, bolnički kuvar iz Somalije 1977. godine. Oporavio se, samo da bi umro od malarije 2013.

Zaboravljene influence

Grip iz 1918. se danas ističe kao primer pandemijske pošasti i po značaju karantina i društvenog distanciranja. Pre nego se okončao, grip je ubio 50 do 100 miliona ljudi širom sveta. Vrebao je od mlađih do sredovečnih osoba – ostavljajući siročad, uskraćujući porodice hranioca, ubijajući trupe usred Prvog svetskog rata.

U jesen 1918. Viktor Von, istaknuti lekar, je upućen u Kemp Devens u blizini Bostona kako bi izveštavao o gripu koji je tamo divljao. Video je „stotine snažnih, stamenitih muškaraca u uniformama svoje zemlje, ulaze na odeljenja bolnice u grupa od deset ili više,“ zapisao je on. „“Smeštaju ih na poljske krevete dok se svaki krevet ne zauzme, pak dolaze drugi. Njihova lica uskoro poprimaju plavičastu formu, uporni kašalj izbacuje ispljuvak prošaran krvlju. Ujutru tela mrtvih se slažu u mrtvačnici poput cepanica.“

Virus, zapisao je on, „ukazuje na slabašnost ljudskih izuma u uništavanju života čoveka.“

Pošto je proleteo svetom, taj grip je nestao, evoluirao je u varijaciju nešto benignijeg gripa koji dolazi svake godine.

Možda je to bilo poput požara, pošto je sagoreo dostupno i lako pristupačno drvo, ugasio se,“ kaže dr Snouden.

Okončao se i društveno. Prvi svetski rat je završen; ljudi su bili spremni za novi početak, novu eru i voljni da ostave iza sebe košmare bolesti i rata. Sve do skora, grip iz 1918. je bio uveliko zaboravljen.

Druge pandemije gripa su usledile, nijedna toliko užasna, ali sve su ništa manje otrežnjujuće. Tokom gripa u Hong Kongu 1968. preminuo je milion ljudi širom sveta, uključujući i 100 000 u SAD-u, uglavnom osoba starijih od 65 godina. Taj virust i dalje cirkuliše kao sezonski grip i njegova prvobitna putanja destrukcije – i strah koji ju je pratio – se retko pominju.

Kako će se okončati COVID-19?

Jedna mogućnost, kažu istoričari, je da bi se pandemija koronavirusa mogla završiti društveno pre nego što se završi medicinski. Ljudi bi se toliko mogli zamoriti od restrikcija da će proglasiti kraj pandemije čak i dok još uvek virus bude tinjao u populaciji i pre pronalaska vakcine ili efikasnog tretmana.

„Mislim da postoji neka vrsta socijalnog psihološkog problema iscrpljenja i frustracije,“ kaže Naomi Rodžers istoričar sa Jejla. „Mogli bismo biti u trenutku kada će ljudi samo reći: ’Dosta je. Zaslužujem da budem u stanju da se vratim svom redovnom životu.’

To se već dešava; u nekim državama, guverneri su ukinuli zabrane, dopustivši frizerskim, kozmetičkim salonima i teretanama da se otvore, uprkos upozorenjima predstavnika za javno zdravlje da su takvi koraci prevremeni. Kako ekonomska katastrofa pogoršana ograničenjem kretanja raste, sve više i više ljudi bi moglo biti spremno da kaže „dosta.“

„Postoji sad ta vrsta konflikta,“ kaže dr. Rodžers. Predstavnici javnog zdravlja imaju medicinski kraj na vidiku, ali neki članovi javnosti vide društveni kraj.

„Ko će proglasiti kraj?“ kaže dr. Rodžers. „Ukoliko se pozivate na pojam kraja, na čega se Vi to pozivate? Šta to tvrdite kada kažete, ’Ne, ne završava se.’“

Izazov, govori dr Brent, je da neće biti iznenadne pobede. Pokušaj da se definiše kraj epidemije „će biti dug i mukotrpan proces.“

 

Preuzeto sa: https://www-nytimes-com.cdn.ampproject.org/v/s/www.nytimes.com/2020/05/10/health/coronavirus-plague-pandemic-history.amp.html